Objavljeno prije 2 godine - 01.10.2012 | Izvor vijesti:

Korita za unuke poslanika Muhammeda, a.s.

sebilj 100

Sebilj ili sebil riječ je arapskog porijekla koja označava mjesto odmora i osvježavanja vodom za putnika namjernika. Nastanak sebilja seže daleko u historiju, do posljednjeg poslanika u islamu, Muhammeda, a. s., u čiju su se čast izgradile mnoge česme u Sarajevu.

Poznati putopisac iz Male Azije Evlija Čelebi sredinom 17. stoljeća, po dolasku u Sarajevo, opisao je kako je tadašnji grad posjedovao skoro 300 javnih česmi koje su u narodu prozvane sebilji.

– Gradnju sebilja na svakom koraku zaustavili su Eugen Savojski i njegova vojska, koja je 1697. godine divljala i rušila sve po šeheru. U tom periodu Sarajevo je ostalo bez zatvorenih česmi. I tako je bilo sve do 1753. godine, kada je hadži Mehmed-paša Kukavica svojim parama izgradio i uvakufio zatvoreni sebilj na Baščaršiji, u to doba jedini zatvoreni sebilj u Sarajevu – govori Mufid Garibija, arhitekta i dobar poznavalac znamenitosti Sarajeva.

Tri prozora

Taj sebilj bio je napravljen nekoliko metara iznad današnjeg. Bio je zidan od kamena, zasvođen kupolom i pokriven olovom. Naslanjao se na stari vodovod Gazi Husrev-bega, izgrađen još davne 1531. godine, kada je Gazija kaptirao vrelo Crnil u selu Biosku sedam kilometara od Sarajeva i spustio vodu u grad.

– Adet dobrodošlice vodom zadržao se baš na ovom sebilju. Tu je radio čovjek koji je točio i davao vodu kroz tri prozora na sebilju. Ljudi koji su ovo radili, bili su plaćeni od tadašnje gradske uprave od šeher-ćehaje, odnosno gradonačelnika, što znači da grad ovom vodom časti žedne prolaznike.

Ta je praksa trajala sve do dolaska Austro-Ugara, koji su je preuzeli. Stari čaršijski sebilj posjedovao je korita po nazivu “sebil kurne”, u koje je voda tekla, a koji su služili kao taložnici za odvajanje mulja od bistrine. Odatle se čista voda tasovima od bakra zahvatala i davala žednima. Čovjek koji je davao vodu, bio je zadužen i za pranje tasova kako bi svako dobio čistu posudu i da dvije osobe ne bi pile iz iste – ističe Garibija.

Djelo Vancaša

Stari sebilj trajao je do 1891. godine, kada su ga austrijske vlasti srušile zbog nepoznatih razloga. Tom prilikom nestao je i tarih sa sebilja, a ne zna se gdje je završio. Tako je Sarajevo ostalo bez sebilja sve do 1913. godine. Nekadašnje Sarajlije držale su do tradicije i običaja te su znale ogromnu nematerijalnu vrijednost svih trajnih dobara ovog grada.

– Oni su se bunili zbog rušenja sebilja i konstantno su upućivali inicijative za njegovu obnovu. Austrijske vlasti bile su prisiljene obnoviti sebilj, ali su odlučile da to urade na nešto drugačiji način. Za novi projekt sebilja zadužile su jednog od svojih najboljih arhitekata Josipa Vancaša, koji ga je izgradio u presudomaurskom stilu.

Cijeneći razloge pravljenja sebilja po Sarajevu i izučavanjem njihovog smisla, arhitekta Vancaš napravio je Sebilj sa dvije česme, koje predstavljaju dva unuka poslanika Muhammeda, a. s., hazreti Hasana i Huseina. Zbog Vancaševog razumijevanja vjere i ljubavi građana prema Poslanikovoj porodici, Sarajlije su prihvatile novi Sebilj na poseban način, a arhitektu Vancaša ugradile su u svoja srca i sjećanja – govori Garibija.

Dobrodošlica vodom

Dobrodošlicu vodom, umjesto nekadašnjim izdavanjem, arhitekta je pokazao stalnim curenjem vode, što i dan-danas traje, podsjećajući Sarajlije na vjekovnu ljubav i mameći uzdahe putnika i dragih gostiju grada. Zaista nije bez razloga rečeno:

“Ko se jednom napije
Vode sa Baščaršije
Nikad više iz Saraj'va
Otići taj ne umije”

Čuvanje makete u Muzeju grada

Hadži Mehmed-paša Kukavica, bosanski namjesnik sredinom 18. stoljeća, poznat je po tome što je u vrijeme slabljenja Osmanske imperije uspio uvesti red i ojačati Vilajet Bosnu. Poznat je i kao vakif, a pored starog sebilja u Sarajevu i džamije u Travniku, napravio je i niz drugih objekata po Bosni.

Maketa starog sebilja, kao i čitavog ambijenta stare sarajevske čaršije, napravljena je u vrijeme socijalističke Jugoslavije i brižno se čuva u Muzeju grada Sarajeva u Brusa bezistanu.